Turizam sjećanja je šansa za Sisak i Petrinju

Dok udruge branitelja i školske skupine redovito dolaze u Baćin, Komarevo, Sisak i Petrinju, čini mi se da lokalni poduzetnici tu priliku rijetko pretvaraju u posao.

Turizam sjećanja postoji oko Baćina i Komareva već danas – dolaze školske skupine i udruge branitelja, redovito – a mi mu uporno ne znamo dati gospodarski oblik. Nedavno su onamo stigli branitelji iz Istre, iz 154. brigade: obišli su Sisak, Komarevo, Baćin i Petrinju da bi na terenu bolje razumjeli ratnu povijest tog dijela Hrvatske. Takav posjet nije iznimka. Memorijalni prostor Baćina i druga mjesta stradanja u Sisačko-moslavačkoj županiji redovito posjećuju učenici osnovnih i srednjih škola i članovi različitih udruga iz Domovinskog rata. To je, drugim riječima, stalan i predvidljiv promet ljudi koji dolaze iz cijele zemlje u jednu od gospodarski najslabijih hrvatskih županija – a ja ne vidim da taj promet nikome lokalno puni džep.

Uzmite samo logistiku jednog takvog putovanja. Brigada iz Istre došla je iz drugog dijela Hrvatske. Takvoj skupini općenito trebaju obrok, prenoćište i vodič koji poznaje teren bolje od brošure. Svaka od tih potreba je, u normalnoj poduzetničkoj logici, prazna niša: mali restoran koji računa na skupine, prenoćište za desetak do petnaest ljudi, licencirani vodič koji ispriča povijest mjesta ozbiljno i bez kiča. Ništa od toga ne zahtijeva europski fond niti investitora iz Zagreba. Zahtijeva nekoga na terenu koji je spreman registrirati obrt i izdržati prvu, mršaviju godinu.

Znam prigovor unaprijed: stradanje se ne smije pretvoriti u proizvod. Slažem se – i baš zato je bitno postaviti granicu ispravno. Turizam sjećanja ne znači pretvaranje Baćina u atrakciju s ulaznicom i suvenirnicom. Znači da postoji mali hotel, vodič i obrok za ljude koji već danas, iz vlastite potrebe i poštovanja, putuju tim putem. Razlika između dostojanstva i eksploatacije nije u tome postoji li gospodarska usluga oko mjesta sjećanja, nego u tome nudi li tko tišinu i poštovanje posjetitelju ili mu prodaje jeftinu priču. Normandija, Verdun i slična europska mjesta rata odavno su to razdvojila: lokalna gostionica i vodič ne umanjuju dostojanstvo spomen-obilježja, nego mu osiguravaju da zajednica oko njega ne izumire.

A to je ono što Sisačko-moslavačku županiju, uz sve ostalo, najviše ugrožava: iseljavanje i gašenje malih mjesta. Svaka obitelj koja otvori gostionicu, prenoćište ili prijevoz za skupine umjesto da se preseli u Zagreb ili inozemstvo, ne radi uslugu samo sebi – drži mjesto živim za sljedeću generaciju koja odlučuje ostati ili otići. To traži hrabrost, istu vrstu hrabrosti o kojoj sam pisala kad sam objašnjavala zašto poslovno partnerstvo treba hrabrost: netko mora prvi uložiti novac i vrijeme u zajednicu za koju ne postoji jamstvo povrata.

Ima i druga strana priče, ona koju prečesto zaboravljamo kad govorimo o poduzetništvu kao o mladenačkoj igri aplikacija i brzog rasta. Udruge branitelja koje tridesetak godina nakon rata i dalje organiziraju putovanja, sastanke i posjete mjestima stradanja pokazuju vrstu ustrajnosti koja se ne mjeri kvartalnim rezultatom. To je ista logika koju sam opisala govoreći o poslovnom partnerstvu koje i nakon 30 godina otvara novo poglavlje: vrijednost koja traje desetljećima ne nastaje slučajno, nego stalnim vraćanjem na isto mjesto i istu zajednicu. Poduzetnik koji grad ili županiju gleda kao projekt za jednu sezonu neće izgraditi ništa što će ovdje ostati. Poduzetnik koji se vrati drugu, treću, desetu godinu – taj gradi marku.

Nije slučajno da baš iz razdoblja krize i rata često izlaze ideje koje kasnije pokreću čitave industrije; o tome sam pisala i kad sam govorila o tome da su mnogi presudni izumi nastali upravo u ratu. Sisačko-moslavačka županija ima sličnu priliku, samo u obrnutom smjeru: ne izum rođen iz rata, nego gospodarstvo rođeno iz sjećanja na rat. Lokalna samouprava tu može učiniti jednu konkretnu stvar umjesto deklaracija – ukloniti administrativne prepreke za sitni obrt: brže dozvole za iznajmljivanje soba, jasna pravila za turističke vodiče, porezne olakšice za prve godine poslovanja u mjestima s manje od nekoliko tisuća stanovnika.

Ljudi već dolaze u Baćin, Komarevo, Sisak i Petrinju, i dolazit će i dalje – zbog škola, zbog udruga, zbog obveze da se povijest ne zaboravi. Pitanje nije hoće li taj promet postojati. Pitanje je hoće li ga, za desetak godina, opsluživati netko iz te županije, ili će posjetitelji i dalje nositi svoj sendvič iz Zagreba i vraćati se istog dana jer na terenu nema ništa drugo. Odgovor na to pitanje ovisi o tome koliko je ljudi u toj županiji spremno danas, umjesto da čeka fond ili poticaj, otvoriti vrata i staviti stol za gosta koji je već na putu.

Poduzetnik koji se vrati drugu, treću, desetu godinu – taj gradi marku.

Turizam sjećanja ne znači pretvaranje Baćina u atrakciju s ulaznicom i suvenirnicom.